ponedjeljak, 23.06.2008.

The power of goodbye.

-Mama, mama! Vidi pada snijeg!- pokazivala je malena djevojčicama rukama prema nebu diveći se ljepoti zime. Trčkarala je u krug oko velikog Božićnog drvca koje se nalazilo na sredini Grimmundalova trga.
- Da li se sladoled pravi od snijega?- zanimalo je malenu četverogodišnjakinju na što su joj se roditelju vedro osmjehnuli.
- Ne ludice, zar si pomislila da sladoled pada s neba?- u zrak ju je podigao Marco.
- Pa što? I to je moguće!- slegnula je ramenima
- Naravno, jedno je jasno : tvrdoglavost si naslijedila od svoje majke.- uza sebe je zagrlio Rebeccu
- Što znači tvrdoglavost?- djevojčica je ostala zbunjena
-Uredu je Isabella. Mislim da nas baka kod kuće čeka sa ukusnom božićnom puricom i pudingom od smokve.- za ruku ju je primila Rebecca
- Idemo , idemo ! Mislim da je gospodin trbuščić gladan!- trčećim je korakom pohitala naprijed.

* * *

Svemu dođe kraj pa tako i ovoj priči. Ne krijem da sam tužna zbog toga pošto je Rebecca postala dio mene. Blog neću izbrisati pošto uvijek postoji mogućnost da se vratim, možda jednog dana. Hvala svima koji su me čitali od prvog do posljednjeg posta i onih koji su se priključili. Hvala Hanni na pomoći i inspiraciji te na lijepim i dugim komentarima. Hvala Haley koja je uvijek bila tu i u priči i u komentarima.
Zahvaljujem se Roxy, Vanji, Lani i svima ostalima koji su na bilo koji način pripomogli nastajanju ove priče. Uskoro ( s početkom praznika) otvaram novu priču koja doduše neće biti hpff, no to ne znači da će biti manje vrijedna.
Za novi link ću vam javiti, a one koje slučajno zaboravim ,a žele link mogu ga zatražiti dolje u komentarima.


Aufwiedersehen!

subota, 31.05.2008.

Fairytale Gone Good

boomp3.com

Neposlušni se vjetar zameo među krošnje drveća koje su okruživale Hogwarts. Tajanstvena je tišina obavila krajolik dok je samo nekoliko ptica koje su odlučile prezimiti u ovim krajevima vrijedno skupljalo plodove. Dvorac je bio pust što je bilo i razumljivo pošto su gotovo svi učenici pošli svojim kućama za nadolazeći vikend. Prošlo je mnogo vremena otkako je Rebecca zadnji put među njima slušala predavanja. Većina njih nije ni znala da se ona probudila. Osjećala je kao da su u zamku ostali samo Hagrid, Dumbledore, ona, Filch i njegova mačka gospa Noriss.
Tek je nekolicina njezinih prijatelja ostala u nadi da će se probuditi. Hanna i Haley su joj pružale osjećaj toplinu koja joj je nedostajala. Pratile su je kao sjene na svakom njezinom koraku, no još je uvijek voljela trenutke koje je provodila sama.
Vidari joj nisu dopustili da ode kući već je morala ostati pod nadzorom madam Pomfrey. Svi su bili toliko sretni što se vratila, no ona nije mnogo govorila. Većinom je slušala prepričavanja ostalih. Bojala se da joj u naletu riječi ne izleti činjenica da je Samantha bila ta koja joj je naudila te da ju je posjetio anđeo svijetla. Pomislili bi da je luda i prvom je prilikom strpali u ludnicu.
Bila je nedjelja, popodne kada su se svi učenici Hogwarts Expressom trebali vratiti u školu. Rebecca je ogrnuta kaputom boje rujanskog vina i zamotana šalom svojeg doma izašla na svježi zrak. Koliko su joj samo nedostajale šetnje po prirodi i plavo nebo koje je bilo skriveno iza sivih oblaka. Malenim je koracima koračala kroz vojsku suhog lišća koje se nalazilo na tlu. Sjela je na malenu klupicu ispod starog oraha te se zagledala u slova izrezbarena u njegovoj kori. Taj su trag ostavile Hanna i ona još na prvoj godini kada su si obećale da će biti najbolje prijateljice cijeloga života. H & R još je više bio udubljen i vidio se s čak nekoliko metara udaljenosti od stabla. Rebeccina je koža od silne izmučenosti poprimila blijedi ton, baš onakav kakav je viđala kod Vanje koja je bila vampirica. Zataknula je vrhove svoje kose iza uha kako joj ne bi zaklanjali pogled. Toplim je dahom pokušala ugrijati hladne dlanove. U zraku se osjećao dolazak zime, godišnjeg doba kojeg je voljela samo zbog proslave Božića i odlaska u London. Sčućurila se na malenoj klupi i rukama obgrlila noge. Razmišljala je o Joanu, svome životu i njegovu smislu. Nije znala kako li će više ikada pogledati Samanthi u oči nakon onoga što joj je napravila. Pitala se kako li će biti živjeti kraj nje nakon svega. Bojala se oprostiti joj ponovo. I ono malo povjerenja što je imala, bilo je izgubljeno. Iako je pomalo počeo padati mrak nije se micala. Željela je ostati ovdje zauvijek. Ipak, osjetila je kako više nije sama. Vjetar joj je kroz nosnice pronio dobro poznati miris. Ako bi ikada trebala odabrati svoje najjače osjetilo to bi najvjerojatnije bio njuh. Cvjetna nota rashlađena mentolom navela je njezinu kožu da se naježi kao da osjeća opasnost. Stala je osluškivati duboke korake koji su se nazirali nedaleko iza njezine prilike. Bojala se okrenuti, stoga je nastavila mirno čekati. Topao joj je dlan dotakao rame na kojemu je osjetila snažan stisak. Drhteći poput slamke sijena ustala je i osjetila mirnoću ponovnim dodirom tla. Osjećala se poput biljke kojoj nedostaje vode.
-Rebecca…- obratio joj se svilenkasti glas na što je ona još samo jednom duboko udahnula. Okrenula se na peti i ugledala dvije plave zvjezdice kako je promatraju.
Pomislila je kako se planeta stala okretati.
-Marco…- bila je jedina riječ koju je mogla izustiti. Stajali su, njih dvoje, na udaljenosti od jednoga metra, posve nepomično dugo promatrajući jedno drugo.
Konačno joj je prišao i toplim dlanom dotakao obraze koji su pocrvenjeli.
- Još si ljepša nego prije.- reče joj prolazeći prstima kroz njezinu kosu.
- Nedostajao si mi.- njezine su se bademaste oči ponovo zaiskrile. Prisjetila se trenutka kada je poželjela umrijeti i zaključila je kako bi bila prava ludost ostaviti ovakvo savršenstvo samo za Zemlji. Poljubio ju je nakon dugo vremena.
- Nikada te više neću pustiti.- prigrlio ju je uz svoje snažno tijelo.
- Nikada me nisi ni pustio , ja sam sama otišla.- pogledala ga je duboko u oči nakon čega joj se nasmiješio otkrivši svoje snježno bijele zube. Više se nije bojala jer je znala da nije sama. Znala je da konačno postoji netko samo za nju, osoba koju ne mora dijeliti ni sa kime. Osjećaj sreće ponovo je prožimao njezino tijelo.

* * *

Ponovo je sjedila za gryffindorskim stolom okružena gomilom učenika. Taj joj je ritual neobično nedostajao ; miris hrane koji bi se širio prostorijom dok bi oni večerali ispod noćnog neba prekrivenog zvjezdicama kojima bi društvo pravile lebdeće svijeće. Do nje je sjedila Hanna koja se cvrkutavo smiješila dok je na drugoj strani stola sjedila Haley.
-Ako nešto želiš pitati, pitaj.- rekla je Rebecca Hanni zabadajući vilicu u sočan komad mesa okružen krumpirićima.
-Ja? Ma ne, ništa, samo sam pokušavala zamisliti što ste vas dvoje radili vani.- odgovori joj Hanna na što se Haley podsmjehnula.
-Ništa zabranjeno, u to možeš biti uvjerena.- istegnula je ruku kako bi dohvatila vrč pun soka od bundeve.
- Hanna, već smo odavno shvatili da je njihov odnos poprilično kompliciran i bojim se da ga nikada nećemo shvatiti.- u razgovor se uključila Haley
- Zapravo, odnos mene i Marca nije nešto čime bi se trebale zamarati, stoga ako će biti nečeg bitnog za vaše živote, napomenut ću vam.- temu je zatvorila Rebecca kako ovaj razgovor ne bi otišao u pogrešnom smjeru.
Rebecca je pogledala u smjeru ravenclawskog stola. Marco je djelovao veoma sretno. Čak se ni ona sama nije mogla sjetiti posljednjeg naleta sreće u njegovu životu. Blago joj se nasmiješio ne skidajući pogled s njezinog lika. Osvrnula se oko sebe i ugledala Samanthu kako im prilazi. Ustala je od stola jer je znala kakve će biti Hannine i Haleyine reakcije.
-Nadam se da imaš vremena za razgovor.- reče joj Samantha dok su neprimjetno izlazile iz Velike dvorane.
-Naravno, trebamo razjasniti neke stvari.- hladno joj je odgovorila
-Rebecca, meni je žao. Za svu bol koju sam ti nanijela. Što psihičku, što fizičku. Onaj napad… To nisam bila ja.-
- Jasno da nisi. To je bila tvoja zla sestra blizanka ili tvoj savršeni klon. –
-Nemoj tako. Ne znaš cijelu priču.- naglo je stala na mjestu.
-Kakvu priču? Dosta mi je bajki i basni za cijeli život. Nadam se da mi ni ovo malo sreće što imam nećeš ponovo pokvariti. Jednostavno ti više ne mogu vjerovati, nakon svega unatoč tome što smo rod. Shvati me.- objasnila joj je.
- Rebecca, moja majka se veoma zadužila kod smrtonoša, u novčanom smislu naravno. Tek je nedavno uspjela pronaći bolji posao, no i dalje nije mogla pošteno vraćati dugove stoga se oni počeli poigravati s mojim životom kako bi upozorili moju majku. Prvo me je Malfoy napao i srećom ti si me pronašla i spasila. To je trebala biti bezopasna šala, no ispala je veoma ozbiljna. Nakon što sam se oporavila ukleo me Imperiusom i potpuno sam izgubila kontrolu. Priznajem, naudila sam ti jer je prevladao osjećaj mržnje i želje za osvetom. Osjećala sam se jadnom zbog neuzvraćene ljubavi koju je uživala moja sestra.- Samantha se uznemirila prepričavajući protekle doživljaje. Sve je dobilo neki određeni smisao. Sada joj je bilo jasno zašto se Lucius raspitivao za nju kod njezine majke. Rebecca je nevoljko i duboko uzdahnula.
- Ne znam jesam li ti spremna ponovo vjerovati, no ovo svakako ima smisla.- zamahnula je Rebecca glavom.
- Naravno da ima smisla. Ipak su to Malfoyevi pa Draco nije izbačen iz škole. Njegov se otac posebice založio za njega, uz Snapea naravno.-
- Jedino što ti u ovom trenutku mogu ponuditi jest oprost. Žao mi je, no to je sve što ti mogu dati. Mislim da prijateljstvo između nas nikada ne bi funkcioniralo, a i treba mi vremena da se naviknem na novonastalu situaciju.-
- Razumijem, nisam ni očekivala ništa drugo. Znam da sam povrijedila mnoge ljude, iako nehotice, ali jesam. I želim da znaš ; spremna sam na to da nas dvije konačno imamo normalan odnos.- reče joj pružajući svoju ruku. Rebecca joj se kiselo nasmiješila te je prihvatila. Na drugom kraju hodnika se stvorio Marco. Kao da je predvidio da će se dvije sestre sresti. Prvo je pogledao u jednu, a zatim u drugu ne vjerujući onome što vidi.
- Idi. On te treba.- uputila ju je Samantha. Prvo ju je pogledala, a zatim krenula prema njemu. Na pola je puta zastala te se ponovo okrenula prema njoj, na što je Samantha odmahnula rukom u Marcovu smjeru. U nevjerici je nastavila put prema njemu pitajući se je li onaj razgovor od malo prije bio stvaran.
- Nemoj mi reći da ste razgovarale.- zagrlio ju je i sumnjičavo podigao obrvu.
-Zapravo i jesmo. Mirno, kao civilizirani ljudi.- poljubila ga je u obraz
- Zar je to sve što ću dobiti?- našalio se
- Zavisi, ako budeš dobar.- zaljubljeno mu se nasmiješila na što ju je on s lakoćom uhvatio i okrenuo i zraku za 360 stupnjeva. Kao da joj se cijeli svijet okrenuo naopačke, no sve je i dalje bilo relativno isto.

P.S- Možda ste više očekivali od ovog posta,no tako je kako je. Nadam se da razumijete moj nedostatak vremena kojeg uzrokuje škola. Obećajem da će sljedeći post biti bolji i duži od ovoga. Sve vas ljubim.

subota, 05.04.2008.

I'll never let you go.

boomp3.com


Sjedila je u lepršavoj spavaćici na rubu prozorskog okna. Sčućurena kao da se boji svijeta, kao da se boji sebe. Hladan je vjetar ispunjavao prostoriju dok je kiša lila kao iz kabla. Mjesec je opušteno lebdio na nebu bez ikojeg oblačka. Stotine je glasova vrištalo u njezinoj glavi. Nije znala kamo da krene, a noć je bila tako sablasna. Čekala je spas koji nije dolazio. Koža joj je bila ledena, temperature očito niže od uobičajenih 37 stupnjeva kada je ustala i uperila svoj pogled u ponor.
-Lakše bi bilo pasti nego li se i dalje boriti- pomislila je. Toliko joj je malo trebalo da se ponovo osjeća dobro, samo jedan maleni korak i svijet je ponovo bio savršen.

* * *

Kapci teški kao crkvena zvona konačno su se otvorili. Hladan joj je znoj oblio goruće, crveno lice. Kao da je upravo pretrčala udaljenost od 50 km. Ruke su joj se nenormalno tresle, što od vrućine, što od straha. Podigla je glavu sa jastuka i u podnožju kreveta ugledala mladića. U lijevoj je ruci strasno stiskao napola popušenu cigaretu , dok je drugom rukom pridržavao svoj dug, crni kaput. Smeđe su se oči caklile u mraku dok se na bradi nazirala kozja bradica. Nije mu moglo biti više od dvadeset godina. Rebecca ga dosada nikada nije vidjela iako je djelovao veoma naočito. Otpuhnuo je oblačić dima.
- Konačno. Bilo je i vrijeme.- reče joj gaseći cigaretu pod džonom kožnih čizama
- Tko si ti? Što radiš u ovo doba noći ovdje?- upitala ga je ogledavajući se oko sebe
- Moje ime je Joan. Anđeo svijetla.-
- Po tvom bih izgledu rekla da si anđeo tame, ali ako ti tako kažeš…-
- Rebecca, zar ne? Ovdje sam kako bih ti pokazao život, doslovce rečeno.- podsmjehnuo joj se dok je ona ustala iz kreveta, no njezino je tijelo i dalje beživotno ležalo. Oči su joj poprimile oblik punog mjeseca i od nevjerice je još jače zadrhtala. Nije mogla vjerovati onome što vidi.
-Ja…ja sam mrtva?- upitala ga je sa knedlom u grlo
-Ne, još nisi. Jedino ako ti tako ne odlučiš.- odgovorio joj je
-Gdje je Hanna? Kako je ona? A moji mama i tata?- počela je ispitivanje
- Kod krive osobe tražiš odgovor, ja imam drugu zadaću. Jesi li spremna za maleno putovanje, obećajem neće boljeti.- zvučao je samouvjereno. Bez razmišljanja mu je prišla, odmjerila ga od glave do pete. Izgledao je bezazleno. Osim toga što joj se loše može dogoditi. Ona je samo duh. Primila ga je pod ruku i nestala u trenutku kada je on pucnuo prstima.

* * *

U tom djeliću sekunde prošli su gotovo tisući kilometara. Rebecca nije osjetila kretanje već samo zujanje zraka pokraj njezina uha. Uplašeno se sčućurila uz Joanovu lijevu ruku snažno je obgrlivši. Nije znala što je čeka niti kamo je vodi , stoga je molila u sebi da se što prije vrate u dvorac. Zajedno su se našli u Rebecci otprije poznatoj prostoriji. To je bio ured njezine majke koja je radila u ministarstvu. Pero je mirno stajalo pokraj tintarnice mimo praznog pergamenta. U kaminu, koji se nalazio nasuprot velikom drvenom ormaru, pucketala je lagana vatra. U zraku se osjećao miris vanilije dok se iz susjednih prostorija čuo žamor zaposlenih ljudi. U ured je ušla Rebeccina majka, kose svezane u punđu i odjevena i baršunastu pelerinu. Odložila je kožnu torbu pokraj stola drugom rukom hvatajući šalicu crne kave. Prišla je kaminu te se zagledala u sliku svoje, donedavno nasmiješene kćerke. Niz lice joj je kliznula suza.
- Mama, nemoj plakati, tu sam.- prišla joj je na samo nekoliko koraka udaljenosti.
-Ne može te čuti. Nalazimo se u prošlosti. Ovaj je trenutak zapravo djelić jutra jučerašnjeg dana. Nitko te ne može ni vidjeti ni čuti.- objasnio joj je naslonivši se na zid boje marelice koja se savršeno uklapala u interijer.
- Zašto smo onda ovdje?- upitala ga je
- Vidjet ćeš, uskoro…- odgovorio joj je zagonetno pogledavši prema vratima. U prostoriju je stupio Lucius Malfoy, rival Rebeccine majke još od školskih dana. U desnoj je ruci držao crni štap dok mu se je niz leđa slijevala sjajna, plava kosa.
-Bethany, ministar Fudge te zove.- obratio joj se samodopadnim glasom
- Zar te nisu učili kucanju, Luciuse?- prijekorno ga je pogledala
- Jako mi je žao, smetnuo sam to s uma.- reče ironično
- Ministar može pričekati. Ništa nije toliko hitno.- krenula je prema svojem radom stolu, te sjela za njega.
- Naravno da je hitno! Ministar ne može čekati!- povisio je ton
- Ne postoji hitni slučaj već samo ljudi koji kasne. Fudge dobro zna da nisam u stanju za nikakve hitne sastanke.- skrenula je pogled s njegove bljedolike prilike.
-Ah da, zaboravio sam. Radi se o Rebecci zar ne? Još se uvijek nadate?- podsmjehnuo joj se skidajući kože rukavice.
- Zaboga Luciuse! To je moja kćer ! Od kamenog je doba poznata činjenica da nemaš nimalo suosjećanja, no ne moraš ga iskazivati preda mnom.-
- Ja sam samo realan. Uostalom kolike su joj šanse da se oporavi? Ipak je bila ukleta Cruciom. Pogledaj samo Longbottomove kako su završili. –
-Van ! Van iz mog ureda! Smjesta!- udarila je šakom o stol koji se zatresao. Okrenuo se na peti i nestao dok je ona svoje šake zarila u lice i stala plakati.
- Malfoyevi…Oni se nadaju da ću umrijeti?- prošaptala je Rebecca
- Nažalost, da. Tu nadu gaje za svakoga koji nije kako oni kažu ; na njihovoj visini.
Lucius voli tuđu nesreću, kao da se hrani njome.- reče joj Joan
- Moja mama, nikada je nisam vidjela ovakvu…- povjerila mu se u nevjerici.
-Mislim da smo završili svoj posao dalje, jesi li spremna za sljedeći izlet?- upitao ju je. Protuvoljno ga je uhvatila za ruku prije nego li su se našli u školskoj knjižnici.
Za jednim praznim stolom u prostoriji sjedila je Hanna. Nagnuta nad blagu svijetlost svijeće pokušavala je sastaviti esej za Snapea. Toliko je jako stisnula pero da je poderala pergament te ga bacila u smeće. Prišla joj je Haley.
-Hanna, vrijeme je večere. Molim te, pojedi nešto.- sjela je do nje
- Ne mogu ! Kako ne razumijete da nisam u stanju jesti!- viknula je
- Time ne pomažeš Rebecci.- pogledala ju je duboko u oči na što je Hanna skrenula pogled prema podu. U sebi je znala da Haley govori istinu.
- Znam, ali zašto se to moralo dogoditi baš njoj? Kako netko može biti tako zloban da joj naudi? Pa nikome nije učinila ništa nažao!-
- Svi se to pitamo i svima nam je teško, ponajviše njezinim roditeljima, no nadamo se najboljem.- po ramenu ju je potapšala Haley.
-Hales, ona neće umrijeti, zar ne?- upitala ju je drhtavim glasom
-Ne, naravno da neće.- nasmiješila joj se prije nego li ju je zagrlila. Rebecca im se poželjela pridružiti, no znala je da to neće imati nikakvog učinka.
-Zašto mi pokazuješ sve ovo?- zanimalo je Rebeccu.
-Da shvatiš koliko te tvoji bližnji vole i kako bi dali sve da se vratiš. Zapravo te odgovaram od toga da umreš.- odgovorio joj je
-Umrem? Ali ja to ne želim !- povisila je ton
- Mene ne možeš lagati. Ne bih bio ovdje da to nisi barem ni pomislila. U jednom si se trenutku zapitala ne bi li bilo lakše jednostavno umrijeti. Time sam ja dobio ovu zadaću.- lice mu je poprimilo ozbiljan oblik.
- Zar su svi toliko potreseni? Zar im je toliko stalo?-
- Kao što vidiš jest. Vjerujem da bi veoma patili kada bi ih napustila.- zakoračio je prema njom zamahnuvši svojim kaputom preko ramena.
- Mislim da je vrijeme za povratak u sadašnjost.- pružio joj je ruku koju je spremno prihvatili. Našli su se u spavaćoj sobi koja je trebala pripadati nekom teenageru, najvjerojatnije mladiću. Mjesečina je obasjavala zidove tamno plave boja na kojima su bili zalijepljeni razni plakati metlobojskih momčadi i glazbenih grupa. Uz prozor se nalazio velik, smeđe-crvenkast radni stol , a lijevo od njega polica s knjigama. Crni tepih neobičnog uzorka prekrio je pod. Na drugoj se strani sob nazirao velik krevet u kojem je očito netko spavao.
- Zar se nismo trebali vratiti u Hogwarts?- iznenađeno je upitala Rebecca
-Rekao sam da se vraćamo u sadašnjost, no nisam precizirao kamo. Mislio sam da će ti ovo mjesto biti najzanimljivije od svih.- skrenuo je svoj pogled prema krevetu dok ga je ona u nevjerici promatrala. Prstima je dotakla glatki zid i letimično pogledom prošla po naslovima knjiga koje su se nalazile na polici. Starac i more, Alkemičar, Zakon i red, Preobražaj i Ana Karenjina bili su samo od desetak ostalih naslova. Nesigurnim je korakom prišla postelji koja je odašiljala toplinu. Lagano se nagnula nada nju i ugledala poznato lice. Poput najljepšeg djeteta u krevetu je spavao Marco, na prvi pogleda veoma izmučen i umoran od života. Njegove su se crte lica savršeno odražavale na blagoj svijetlosti mjeseca dok mu se tamna kosa savršeno stapala s mrakom kojim je bio okružen. Hladnom je rukom dotakla njegovo toplo lice. Pomilovala mu je jagodice, a zatim prstima prošla kroz kosu. Bilo je zapravo nevjerojatno kako je duboko spavao, a da nije osjetio njezin dodir.
- Ako smo u sadašnjosti, on me može vidjeti i osjetiti?- upitala je drhtavim glasom
- Ne, ne može. Zapamti, ovdje si samo duhom, ali ne i tijelom.- Joan se zavalio u jednu od dvije fotelje koje su se nalazile u sobi. Noge je prebacio preko naslonjača, a glavu naslonio na rukohvat.
-Možemo li molim te ići?- zamolila ga je
- Zar već ? No, ako ti tako želiš…- naglo je ustao i krenuo prema njoj.
-Naravno da želim.- klimnula je glavom . Ponovo se zagledala u uspavanog Marca, a zatim u zvjezdano nebo iza staklenih prozora. Poljubila ga je u čelo te se zaputila k Joanu. Bilo joj je neopisivo teško što ga mora ostaviti , no nije imala izbora.

* * *

Nikada u životu nije vidjela toliku količinu svjetlosti i tame istovremeno. Bila je u međuprostoru i trebala je donijeti odluku svoga života ; živjeti kao biljka iz dana u dan nadajući se svijetlu ili pak nestati zauvijek, olakšati dušu i ostaviti svoj bližnje u patnji i tuzi. Druga je opcija bila definitivno sebičnija, ali i bezbolnija dok je prva značila novu šansu na ovome svijetu.
-Nadam se da moj trud nije bio uzaludan. Rebecca, život je neprocjenjiva vrijednost. Samo jednom se živi, zapamti to. - obratio joj se Joan
- Imaš pravo, ali ovo je ipak složenija situacija.- duboko je disala zatvorenih očiju
- Koliko god bila tanka granica između smrti i života moraš ispravno odabrati.- dobivao je dojam kao da želi nestati sa ovoga svijeta. Ona nije znala što joj je činiti. Mama, tata, Hanna, Haley, Marco – svi su oni čekali na njezin povratak u koji ona više nije bila sigurna. Prisjetila se šuma mora, mirisa proljeća i slike Božićnog jutra. A tada su je u njezinim mislima pogledale najljepše plave oči na svijetu koje su se mnogo puta činile božanskima, a ne ljudskima. Predstavljale su savršenstvo.
Uplašila se na samu pomisao da ih više nikada neće vidjeti. Prisjetila se Hanninog veselog osmijeha i toplog zagrljaja svojih roditelja. Naglo je otvorila oči i ponovo ugledala svijet. Duboko je disala kada joj je niz lice kliznula suza. Nije se izgubila, njezino je tijelo ponovo dobilo svoju dušu. Vratila se. Iako nije bilo nikoga kraj nje, nije se osjećala samom. Kraj lijevog je uha začula glasić.
- Pravilno si odlučila, sretno ti bilo.- nasmijao joj se Joanov glas prije nego li se zauvijek izgubio. Nije znala ni koji je dan u tjednu, niti koliko je dugo spavala.
Ponovo je osjetila kisik u svojim očima prije nego li je zadrijemala, no samo nakratko jer je znala da će budna dočekati jutro.

četvrtak, 13.03.2008.

"In my field of paper flowers and candy clouds of lullaby,I lie inside myself for hours and watch my purple sky fly over me."

boomp3.com

Udarci potpetica o kameni pod lomili su se hodnikom dok je dugačak val kose zaostajao za Rebeccinom prilikom. Bježala je od svoje najveće žudnje , najvećeg poroka, no nikako da mu pobjegne. Bezuspješno je lutala školom jer bi je on na samom kraju pronašao, ponovo. Očajnički je stala i pogledala oko sebe. Nije bilo nikoga. Čula je samo tišinu i svoje ubrzano disanje, ali ipak ; on se nazirao u daljini. Nije mogla protiv njega ; srce je bilo jače od razuma. Koliko je god željela biti što dalje od Njega nešto ju je jednostavno privlačilo k Njemu i obrnuto. Kao da je neka kletva bila bačena na njih. Srce joj je užurbano lupalo. Stajao je samo nekoliko koraka ispred nje. Zbunjeno je pogledala u njegovo čarobno lice koje nije mogla nikako zaboraviti. Već joj je prišao toliko blizu da je moga osjetiti njegovo disanje. Prstima joj je maknuo kosu sa lica. Baš kada je željela progovoriti , On ju je zaustavio. Pogled je govorio sve . Zagrlila ga je. Snažno kao nikada prije u životu. Popustila je, a on ju je poljubio. Čudno, ali nije požalila. U tom su trenutku postojali samo njih dvoje. Otvorila je oči te se odmaknula od njega.
-Sanjam li?- upitala ga je nježno
-Ne, ovo je stvarnost.- odgovorio joj je sa sjajem u očima boje ljetnog neba bez ikojeg oblačka. Začuli su grupu glasova kako im se približava te se pogledali. Rebecca ga je povukla za kravatu u spremište s metlama, a Marco je za njom zatvorio vrata. Unutra je bilo mračno, no poslužilo je svrsi. Marco je skinuo kravatu preko glave i olabavio košulju. Rebecca mu je pomogla otkopčati dugmad na košulji te je Marco samo zabacio njezinu dugu kosu kao kada se toreador poigrava sa crvenom maramom . Prislonio se snažno k Rebecci i priljubio ju uz zid. Prislonio je svoja mišićava prsa uz njezine grudi i strastveno je poljubio. Obavila je ruke oko njegova vrata dok je on svoje poljupce usmjerio niz njezin vrat. Ruka mu je bila na njezinu boku, dok su njezini prsti sada istraživali Marcovu tamnu kosu. Nagnula je glavu na njegovo desno rame i tiho uzdahnula. Bio je to trenutak slabosti.

* * *

U ranim se večernjim satima pokušala neprimjetno prikrasti u spavaonicu, no bezuspješno. Baš kada je pomislila kako je sama i da su se djevojke u na večeri,
prevarila se. Hanna ju je zaskočila iz kupaonice i usput preplašila. Rebecca nije izgledala uredno kao inače. To je Hanni bacilo veo sumnje.
-Mislila sam da si na večeri.- reče joj odlažući mokar ručnik
- Ne, ovaj, zadržala sam se u knjižnici.- palo joj je napamet tek toliko da Hanna ne ispituje dalje, no predobro ju je poznavala.
- Rebecca, molim te ; znaš da meni ne možeš lagati. Sjaj u očima, ptičje gnijezdo na glavi…- koračala je oko nje
- I još se k tome u zraku osjeti miris muškoga parfema.- dodala je hihoćući se
- Uredu, nisam mogla, izgubila sam kontrolu !- bacila je ljutito cipele na pod
-Nad čime to?- sjela je Hanna do nje
-Nad svojim osjećajima! Bio mi je tako blizu, a teško mu je odoljeti.-
- Ah…Marco, spremište za mete? Nekako mi je poznata ta priča- podsmjehnula se
- Pukla sam… Ovo više nisam ja.- prošaptala je Rebecca
-Ne, to si još uvijek ti ; brižna i samozatajna Rebecca koju svakog dana volim sve više, a čini se da nisam jedina. Nisi pukla, samo si se zaljubila. Evo, nisam ti još dala tvoj rođendanski poklon.- pružila joj je maleni točkasti paketić u kojem se nalazio lančić od bijelog zlata s privjeskom vuka.
-Predivan je Hanna! Oprosti, ali ne mogu ga prihvatiti, to je ipak previše-
-Molim te, ne drami. Uvrijedit ću se ako ga ne uzmeš. To je samo mali znak pažnje, da te svakodnevno podsjeća na naš prijateljstvo i mene koju me prihvaćaš onakvom kakva zaista jesam.- reče joj
-Hvala ti što si uz mene!- zahvalila joj je , snažno je zagrlivši.

* * *

Ulazeći u ravenclawsku društvenu prostoriju, Marco je snažno zalupio ulaznim vratima. Izgledao je kao da ga je pojeo stroj za pranje rublja ; kosa mu je bila raščupana više nego inače, kravata razvezana ,a pelerina zgužvana. Sjeo je na kožni kauč i odahnuo. Michael i Roger su ga sumnjičavo pogledali dignuvši pogled sa šahovske pogled koja se sjajila pod svjetlošću koja je dopirala iz kamina.
- Wou, nekome se posrećilo večeras.- reče posprdno Michael
-Daj začepi idiote, zar ne vidiš da mu nije dobro.- ustao je od stola Roger
-Ma ne, dobro sam, samo ona je tako nevjerojatna.-
-Aha! Ipak mu se posrećilo.- nastavio je svoju teoriju Michael
-I da je , što onda? Ionako nije ono što misliš.- opravdavao se Marco
- Znači bilo je nečega? Mene ne možeš muljati.- mudrovao je Michael uspinjajući se stepenicama prema spavaonici noseći pod rukom šahovski set.
-Kako si?- upitao je Marca Roger čim je ovaj treći nestao iza ugla
-Zbunjeno.- priznao je
- Sorry što ti ja ovo moram reći, ali zbilja si papak. Smotala te ta mala.- zamahnuo je glavom Roger ustajući s poda
-Pravi mi se javio. Mene barem Jessica ne vuče svugdje kao svog osobnog batlera.- dobacio mi je Marco u šali
-Sad smo počeli igrati prljavo? Pusti ti mene i Jessicu, ta je veza više…-
-Fizička? Da tako sam i mislilo.- prekinuo ga je Marco.
- Da, a što je s tobom? Sjediš na dva stolca, koja su rađena od istog materijala.-
- Ne, trenutno ne sjedim niti na jednom stolcu. Rekao sam Samanthi da bi bilo bolje kada bismo se počeli viđati s drugima. Praktički sam prekinuo s njom.-
- Mogu si zamisliti kako je reagirala ; histerično i poput malog djeteta.-
-Ne baš, što me veoma iznenadilo. Iako mi je Cho rekla da je cijelo popodne provela u WC-u plačući.- prošao je prstima kroz svoju neukrotivu kosu
-A Rebecca? Meni se čini da si zaljubljen do ušiju- naglo je Roger otvorio oči poput kakve žabe podsmjehujući se ispod glasa.-
- Ima li u išta loše? Naravno da nema, samo kada bi ta ljubav bila obostrana.- prekrižio je ruke te se zagledao kroz prozor u zvjezdano nebo.


* * *

Bolan se krik prolomio kroz daljinu, no nije bilo nikoga da joj pomogne. Snažno je leđima udarila o ledeni zid i snažno zajaukala. Nada njom su se nadvile dvije tamne sjenke ; jedna veoma krupna i snažna ju je podigla a poda, dok ju je ona sjajnih zloćudnih očiju uhvatila za vrat. Otežano je disala i svi mogućim snagama grabila male količine kisika koje su je održavale na životu.
- Leiah ! Pusti je, trebamo je živu.- pojavila se Samantha iz tame te im se približila. Izgledala je veoma ljutito, a oči su joj poprimale crvenkastu boju.
- Ja sam mislila da ćemo se malo poigrati njome, obećala si!- pobunila se punašna djevojka koja je Rebeccu držala uza zid.
- Začepi Ellene ! – viknula je Samantha na nju gorećim izrazom lica
- Samantha… Št—oo želiš od mene ?- tiho ju je kroz suze upitala Rebecca
-Što želim? Ti bi to trebala znati! Želim da ti ne postojiš, eto što!- povikala je udarajući je o lice
- Hahaha, čini se da više nismo lijep kao prije.- zahihotala se Leiah
- To ti je tako kada se petljaš s Marcom, koji je moj dečko! Moja prava ljubav, moje vlasništvo! Da si se držala podalje ne bi ti se ovo dogodilo!- prijetila joj je držeći je za doljnju čeljust. Rebecca je osjetila kako joj je lice utrnulo
- Ttt—ii si bolesna. Možda sam te ipak trebala ostaviti da umreš.- drsko će joj Rebecca sa gnjevom u glasu.
- Ako si mislila da ću ti nakon toga oprostiti sve što si mi učinila, gadno si se prevarila! Nisam tvoj dužnik, ti si moj!- viknula je
- Da te Marco imalo voli, tada se ne bi petljao sa mnom.- pokušala ju je emocionalno poniziti.
-Kako se usuđuješ, gnjido jedna. Crucio!- povikala je Samantha uperivši štapić iz kojeg je šiknuo snop zelene svijetlosti prema Rebecci i ona se počela previjati u boli. Osjećala se bespomoćno, oduzeto. Kao da joj se duša izdigla iz tijela. Nije mogla vjerovati da je Samanthina mržnja toliko velika. Ipak, i dalje je ona bila njezina polusestra. Zlobno se smijala i uživala u Rebeccinoj boli. Kao da je bila obuzeta nekim zlom koje joj je ispralo svaki trag savjesti i suosjećanja.
Nije mogla plakati, jer su sve suze već bile prolivene. Samo se pitala kada će ovoj užasnoj boli doći kraj.


* * *

Bespomoćno je ležala u bolničkom krevetu. Svim je snagama pokušala pomaknuti barem jedan prst, no nije mogla. Kao da je izgubila kontrolu nad svojim tijelom.
Duša joj se ponovo izdigla iznad tijela. Rebecca je bila blijeda kao smrt, dok su se na umrtvljenim rukama nazirale ljubičaste modrice. Na stolici kraj kreveta plakala je Hanna vodeći monolog.
-Rebecca, molim te, probudi se. Što ću ja bez tebe? Molim te, nemoj me napustiti. Svi te trebamo. Prijateljice, moja ljepotice , vrati nam se.- lila je krokodilske suze isplaćujući svoju tugu. Pridružili su joj se Rebeccini roditelji koji su u očaju gledali svoju kćer koja ih vjerojatno ne može čuti. U predvečerje su zajedno u šutnji s okovom na srcu napustili bolničku sobu. Nešto kasnije , u sobu je stupio Marco i sjeo na stolicu uz krevet. Prihvatio ju je za ruku i nakon dugo vremena u svome životu ispustio suzu za kojom ih je poteklo još mnogo.
- Možda me ne čuješ, Rebecca, ali nadam se da me možeš osjetiti. Molim te samo jedno ; nemoj nas napustiti jer naši bi životi bili prazni bez tebe. Ponajviše životi tvojih roditelja i Hanne koja već dva dana plače. Ja sam u cijeloj prči nebitan.
Samo da ti budeš dobro. Svaku minutu u sebi molim nebo da te vrati.
Kada bi te barem moja ljubav mogla vratiti. Ništa više ne bi bilo važno. Prije bih nestao sa lica Zemlje nego te nikada više vidio nasmijanu.- razgovarao je u očaju s Rebeccom koja ga je čula. Suze su se skupljale pod njezinim kapcima. Samo što nije mogla zaplakati. Nije mogla učiniti ništa da učini svoje bližnje sretnima.

petak, 22.02.2008.

«Moje nebo sad je posoljeni zrak, a more razlivena tinta. I zato pjevam da ne pojede me mrak jer da nisam ovo ja bih bio biljka.»

boomp3.com

Mrki su oblaci plovili iznad Grimundalovog trga dok se nad nj spuštala hladna, jesenska londonska noć. Vjetar je plašio slabašna stakla tavanske sobe. Prve zrake mjesečine jedvice su doprle do izlizanog drvenog poda. Na hrastovom je krevetu sjedila Rebecca u čijem je naručju ležao zec pepeljasta krzna zvan Cabagge. Migoljio je svojom njuškicom dok je Rebecca dohvatila foto album sa susjednog noćnog ormarića koji je pripadao Hanni. Na početnoj su se stranice smiješile dvije osmogodišnje i pomalo krezube djevojčice širokog osmijeha. Nižoj je kosa sezala jedva do ramena dok je drugoj pak bila svezana u rep. Istoga je trena prepoznala sebe i Hannu kao malene djevojčice, davno prije nego li su upoznale svijet magije. Druga je stranica prikazivala Hannu , Vanju i Paulu na trećoj godini kako sjede u knjižnici. Sve tri su bile natprirodno lijepe. Hannu su krasile pune crvene usnice i mliječna put povrh svega, Vanju duboke plave oči, a Paula se mogla pohvaliti uvojcima duge plave kose. Rebecca nije imala ništa od toga. Istina , imala je velike bademaste oči koje su bile samo još jedne obične smeđe koje bi ponekad presijavale na crnu boju. Kao mala je imala smeđe uvojke koji su se izgubili kako je rasla. Sada je imala kestenastu kosu skoro do polovice leđa. Jednostavno rečeno bila je obična djevojka. Običan čovjek. Ništa više. Snažno je zatvorila album i pomaknula Cabaggea koji je zadrijemao. Prišla ogledalu te se zagledala duboko u njega. Vidjela je sebe. Dušu koja traži pravi put. Mladi cvijet koji se boji biti povrijeđen i povrijediti bilo koga. Dohvatila je najbližu knjigu, bacila je u ogledalo te snažno zalupila vratima i nestala iz sobička.

* * *

U kuhinji se nalazilo mnogo užurbanih ljudi koji su upravo napuštali kuću. Prostorija je bila poprilično mračna pošto su je štitili stari zastori neobičnog kariranog uzorka. Teta Molly je užurbano spremala doručak za svakoga dok su oni dolazili jedan za drugim. Ugledala je mamu kako ispija posljednji gutljaj kave i ustaje od stola. Tate nije bilo.
-Rebecca, budna si. Tata je već krenuo u ministarstvo, a ja žurim za njim. Nadam se da neću zakasniti. Čuvaj se.- rekla je užurbano ljubeći je u čelo
-Naravno, kao i uvijek.- reče sjedajući za stol za kojim su već odavno doručkovale Hermiona, Ginny i Hanna, odjevene također u pidžame kao i ona.
- Kamo svi žure?- upitala je još sneno
-U ministarstvo, pošto ih većina radi ondje, kažu da je totalni kaos.- odgovori joj Hermiona rastežući ruke
- Kako si?- upitala je Hanna zabrinuto
- Današnje jutro je u skladu s mojim raspoloženjem- reče na što se Ginny zagledala kroz maleni prozorčić iznad sudopera.
- Pretpostavljam da nije baš sunčano.- reče
- Ne, spustila se sablasna magla.- reče pritom misleći na tugu koja joj se stezala oko srca uzimajući svoj danak.
- Trebala bi biti bolje volje, ipak ti je sutra rođendan.- natuknula je Hermiona pokušavši unijeti vedrinu
- Rođendan kao rođendan. Svake godine isti, samo što sam ja svake godine sve starija. Šesnaest i nije baš neka impresivna brojka.- priznala je
-Djevojke , mislim da je vrijeme za spremanje kovčega. Danas se vraćate u Hogwarts.- pridružila im se teta Molly
-Zar je istraga već završila?- radoznalo se okrenula Hanna
-Da, tako je, no nisu otkrili ništa neobično. Čini se da će napad na Samanthu postati samo još jedan od školskih mitova.- rekla je Hermiona ustajući od stola zajedno sa svojim tanjurom pogledavajući me krajičkom oka.


* * *

Sljedećeg jutra, sišavši u društvenu prostoriju Rebeccu je zabljesnula njezina praznina. Očito da su svi već bili na doručku. Kao i obično ona se zadržala u spavaonici. Još uvijek nije raspakirala sve stvari, a netko treba i počešljati i u red dovesti njezinu dugu kosu koja je tog jutra mirisala na maline.
Prolazeći kroz vrata velike dvorane, na svom je mjestu ugledala mnoštvo poklona koji su pristigli od njezine obitelji i prijatelja za njezin šesnaesti rođendan.
Sjela je elegantno kao i uvijek dok joj je kosa pala preko desnog ramena.
- Sretan rođendan!- s leđa ju je zagrlila Hanna
- Hvala. Nisam ni očekivala toliko puno darova- reče iskreno
- Samo je jednom u godini rođendan. Svi su stigli jutros.-
Uz pomoć Hanne, Rebecca ih je odnijela u spavaonicu kako bi počistila svoje mjesto za stolom. Trebale su se vratiti na doručak, no nisu se mogle suzdržati vidjevši čokoladnu tortu tete Molly. Neće im škoditi, ionako tijekom tjedna ne jedu mnogo slatkog, a u Hogwartsu za doručak i nema neki određenih pravila.
Nažalost, morale su se rastati pošto je Hanna slušala astronomiju, a Rebecca aritmetiku. Hanna je skrenula u desni hodnik i time je Rebecca ostala sama.
Imala je osjećaj kao da je Hogwarts postao sablasniji otkako se vratila ili se to samo stvorila pogrešna slika u njezinoj glavi. Začula je hladne korake iza sebe te se okrenula. Ugledala je Marca kako joj se približava sakrivajući ruke iz leđa.
-Pitao sam se hoću li te sustići pošto imaš veoma brzo hod.- reče zadihano
-Brz? Jedan od najbržih.- podsmjehnula se
-Želio sam ti čestitati rođendan.- reče pružajući joj crveni paket
-Hvala, nisi trebao.- reče skromno
-To je samo mali znak pažnje- nasmiješio se svojim neodoljivim smiješkom
- Kako je Samantha?- upitala ga je kao grom iz vedra neba na što je on podigao desnu obrvu zastavši u čudu
-Pa, dobro je, uglavnom. Ne govori mnogo. O tom događaju mislim. Lijepo od tebe što ti je stalo.-
- Nije to ništa posebno, samo me zanimalo.- pokušavala je zvučati kao da je nije briga, no ipak je željela znati nešto više o svojoj polusestri. Njihov je razgovor prekinulo zvono i Rebecca je još više ubrzala korak tek usput pozdravivši Marca.
Stigavši u učionicu, sjela je u svoju klupu koja se nalazila u stražnjem dijelu učionice. Odložila je knjige i odmotala paket u kojem se nalazila bombonjera. Njezina najdraža. U njoj je zatekla i poruku ispisanu veoma čitkim rukopisom.

Sretan rođendan!

Uz najljepše želje, koje ti nažalost ne mogu ispuniti, poklanjam
Ti svoje prijateljstvo. Od srca,
Marco.

Čitala je grimizna slova. Znala je da je to najbolje za njih oboje : biti prijatelji.


* * *

Knjižnica je bila prepuna učenika koji su nadoknađivali propušteno gradivo. Rebecca je stajala pored ogromnih polica s knjigama pogledom tražeći slobodni stol ili najmanje slobodno mjesto, kojeg očito nije bilo. S negodovanjem je izdahnula i sjela na drvenu klupu do jedne od polica. Skinula je torbu sa ramena te izvadila knjigu i počela je čitati. Desetak očiju je prolazilo kraj nje i barem je svako drugo pomislilo kako je ona naudila svojoj polusestri. Začudo, duga joj je kosa bila raspuštena, a ne svezana u rep ili pletenicu koju je po običaju nosila. Na prekrižena je koljena odložila knjigu i pokušala se koncentrirati. Osjetila je val topline koja je doprela do lijeve strane njezina tijela.
-Slobodno?- upitao je glas koji je veoma dobro poznavala.
- Sjedi li itko na ovome mjestu?- upitala je retoričko pitanje
- Shvatit ću ovo kao pozitivan odgovor.- reče joj Marco
- Kako si?- upita iznenada na što je Rebecca ljutito spustila knjigu
- Bolje nego jučer, što tebi apsolutno ništa ne znači jer ne znaš kakve sam volje bila jučer pošto se jučer nismo sreli.- vješto je komplicirala
-Filozof si bila, filozof si i ostala.- podsmjehnuo se
- Shvatit ću ovo kao kompliment- reče mu
-Malina?- upita začuđeno
-Kako molim?- ponovo je spustila knjigu
- Tvoj šampon, miris kose, malina- objasnio je
-Dobro zapažanje.- pohvalila ga je nakon čega je nastupilo nekoliko minuta šutnje
-Ne mogu ja ovo- prekinula je napetost
-A što to?- zanimalo ga je
- Biti prijatelj s tobom. Preteško je. Izazivaš me. Ne mogu.- reče
- Ne razumijem; nismo li mi uvijek bili nešto poput prijatelja?-
-Stvar je u tome da smo bili nešto poput prijatelja, ali ne i prijatelji. Ti ni ne znaš kako je teško odoljeti tvojoj razbarušenoj kosi, dubokim plavim očima i blistavim smiješkom. Preteško za mene, nisam tome dorasla.- priznala mu je usput spremajući knjigu u torbu
- Varaš se ; meni je još teže. Tvoji pokreti, dok se krećeš poput srne, tvoj miris, tvoja kosa, način na koji gledaš ljude. Pomislio sam kada bismo bili prijatelji da bi bilo lakše, no samo si time otežavam život. Ponekad se pitam da nisam sreo Samanthu da li bi bilo drugačije…-
- Bilo bi drugačije, sigurna sam, ali ti si je sreo, nažalost.- reče staklenim pogledom ustajući sa klupe kretavši se prema izlazu. Nerado ga je ostavila, no morala je. Sjediti kraj njega, a ne imati ga bilo je mnogo teže nego ga uopće ne vidjeti.

ponedjeljak, 11.02.2008.

«Dođoh po utjehu, a naiđem na svijet koji treba tješiti»

boomp3.com





Kao i svakog dana, Samantha se povukla u jedan od zapuštenih zahoda Hogwartsa kako bi otpuhnula koji dim duhana. Nije bila strastveni pušač, već je pušila samo onda kada bi bila nervozna. Prstima je prošla kroz kosu i zabacila pogled kroz prljavi prozor. Ugasila je cigaretu na ostarjelom umivaoniku na koji se počela skupljati kolonija pljesni. Začula je škripanje vrata iza sebe. U zahod je stupila djevojka mračno crne kose do ramena, velikih zelenih očiju, ogrnuta pelerinom.
-Tu si se zavukla. Ja sam mislila da više ne pušiš- obratila joj se djevojka sjedajući u turski sijed prašnjavi pod.
-Misliti je vraga znati. Naravno da nisam prestala! Ponajviše sada kada mi se u život ponovo miješa ono kopile od moje sestre- uzdahnula je
-Nije li ona starija od tebe, Sam?-
-Da! Tri mjeseca! To je kao cijela vječnost! Nego, Leiah, koliko se nas dvije poznajemo? 8 godina? Da, tako negdje…Jesi li se ikada zapitala kako bi bilo da je situacija obrnuta ; da ja imam sretnu obitelj, a ne ona!- povisila je ton Samantha
-Iskreno, nisam. Osim toga, to imaš nešto što ona neće moći imati ; Marca. Pogledaj je samo: ona je patetična, vegetirajuća štreberica koja ne vidi dalje od svojeg nosa, a ti možeš imat sve što želiš.-ustala je sa tla te se naslonila na zid .
- Kako se tok događaja mijenja, ni Marco više neće biti moj. Platit će mi ona!- ljutito je lupila šakom o umivaonik koji je zadrhtio od straha. Njihov je razgovor prekinulo školsko zvono koje je oglasilo kraj sata Preobrazbe, a time ujedno i njihova markiranja.

* * *

Rebecca se spuštala niz brežuljak koji je bio poprilično zelen i živ za ovo doba godine. Vjetar joj je prolazio kroz rijetko kada raspuštenu kosu koja se doimala poput morskih valova. Spretno se provlačila kroz naslage zemlje točnije krtičnjake koji su joj se našli na putu. Nedaleko od obale Crno jezera ugledala je zamišljenu Hannu kako osluškuje zvuk prirode. Sjedila je sklupčana, poput kakve loptice vune, bojeći se opasnosti koja vreba na svakom koraku.
-Što ti radiš ovdje?- upitala ju je Hanna gledajući krajičkom oka prema jezeru
-Tražila sam te u dvorcu, no nije te bilo pa sam pomislila da si možda ovdje.- reče joj sjedajući na travu do nje
-Guši me. Sva ta okolina. Cvrkutave učenice koje hihoću, Snapeova masna kosa, svakodnevno pojavljivanje Harrya Pottera na naslovnici Dnevnog proroka. Imam osjećaj kao da ne pripadam ovdje. Nemam zraka.- dala si je oduška
-Žao mi je.- bilo je jedino što joj je Rebecca mogla reći pošto nije bila vješt govornik već je sva svoja mišljenja i osjećaje držala duboko u sebi.
-Bio bi mi još teže da nemam tebe i Jakea. Vi činite moj svijet.-
- Drago mi je što imamo tu čast. Nadala sam se da će ti razgovor pomoći.-
-Ne, zapravo ako nemaš ništa protiv voljela bih biti malo sama.- reče joj kristalnim pogledom. Rebecca nije morala više ništa reći. Ustala je sa tla i zaputila se prema dvorcu iza kojeg se sakrilo sunce. Uspinjajući se hladnim i kamenim stepenicama kretala se prema knjižnici- jednom od njoj najdražih mjesta u Hogwartsu. Pažnju joj je obratio skoro- bezglavi Nick koji je lebdio u zraku.
-Rebecca McOwen! Lijepo li vas je vidjeti!- pozdravio ju je
- Nicky! Zadovoljstvo mi je- zvučala je poprilično ljubazno
-Kuda žuriš u ove kasne popodnevne sate?- zanimalo je duha
-U knjižnicu, već poprilično kasnim. Nadam se da je Jake još tamo- ubrzala je korak kada je najednom njihov razgovor prekinuo bolni vrisak. Rebecca se sledila na mjestu. Nije znala da li da bježi ili da se ne miće. Skoro- bezglavi Nick je zanijemio. Odlučila je krenuti u smjeru vriska. Popela se nešto više niz stepenice te skrenula lijevo kod ženskog zahoda. Na mokrom je tlu ugledala beživotnu Samanthu kako leži umrtvljena, blijedog lica. Potrčala je što je brže mogla. Ugledala je poveću lokvu krvi pokraj njezina tijela . Dotakla joj je vrat kako bi osjetila puls koji se pojavio nakon samo nekoliko sekundi. Odahnula je jer je znala da je još živa. Iz ugla se pojavio Nevill uplašeno gledajući u krvavi prizor.
-Nevill! Brzo pozovi nekog od profesora! Ona je ozlijeđena!- vikala je Rebecca dok je punašan mladić stao trčati prema Dumbledorovom kabinetu.

* * *

Tu je večer provela u Dumbledorovom kabinetu okružena profesorima i samim ravnateljem. McGonagallica se nadvila nad Rebeccu, pridržavajući joj pokrivač koji joj je padao s ramena. Snape je koračao sa jednog kraja kabineta na drugi dok je Sproutica nervozno stiskala komadić svoje pelerine. U prostoriju koja je bila obavijena strahom ušao je Filtwick sa Samanthinom majkom, Emily.
-Smjestili su je u bolničko krivo. Možemo se nadati najboljem pošto je izgubila mnogo krvi- prošaptao je dok su se oči Samanthine majke punile suzama.
-Hvala nebesima- odahnula je zabrinuta McGonagallica
- Ipak, trebat će nam donator krvi. Problem je taj što gospođica ima krvnu grupu A koja je poprilično rijetka za ove krajeve. Ako uskoro ne nabavimo određenu količinu krvi, bojim se da Samantha neće preživjeti - reče Madam Pomfrey
- Ja joj mogu darovati krv- prozborila je Rebecca na iznenađenje ostalih
- Moja krvna grupa je nula što znači da je i ona može primiti.- reče uvjereno
- Znam da nikada niste bile bliske, ali Rebecca hvala ti!- zagrlila ju je Emily
- Uredu, Rebecca kada ste spremi za donaciju recite- savjetovala ju McGonagallica
- Mogu odmah večeras. Vrijeme nas neće čekati- reče ustajući iz fotelje
- Kako vi želite.- kazala je Madam Pomfrey gledajući na sat.

* * *

Sljedeće se jutro Rebecca probudila s bolovima u desnoj ruci. Hanna je sjedila na njezinoj postelji te je promatrala kako se budi boreći se sa boli. Otvorila je željezno teške kapke te ju je obasjala jutarnja svjetlost.
- Nisi to morala učiniti. Nije zaslužila.- reče Hanna
-I ona je ljudsko biće, moja polusestra. Možda nije zaslužila, ali nisam je željela imati na savjesti ako bi se dogodilo ono najgore.- obrazložila je Rebecca
-Ti si predobra prema njoj dok te ona tretira poput kakvog ološa.- reče dok je Rebecca zijevala unedogled.
- Kada sam jučer vidjela njezinu majku, koliko je shrvana osjećala sam se dužnom. Ipak ju je ona sama odgojila i ja sam ta zbog koje je tako bilo. Željela sam se odužiti. Samantha joj je najbliža i jedina obitelj. Trebaju jedna drugu. Također, tu je i Marco- napomenula je, onako samo slučajno
-Ah da, Marco. ( zakolutala je očima ). Prema dobrima budi dobar, a prema lošima pravedan. Pokušaj se voditi time.- rekla joj je ustajući sa kreveta. Dobacila joj je školsku uniformu kao znak da se preodjene i krene na doručak. Rebecca je svim snagama zakopčavala bijelu košulju dok joj je ruka, plava poput borovnice drhtala.
Sjedajući za gryffindorski stol ,sve su oči bile uprte u nju, kao da je međunarodna zločinka koju traže po cijelom svijetu. Svi su bili zabrinuti i s pitanjem u glavi da li se sto moglo dogoditi baš njima. Tko bi znao kakve su sve glasine kružile školom. Grupica je Ravenclawki pričala baš o mogućnosti da ju je ranila Rebecca dok je Slytherinima cijela situacija bila ni više nego smiješna.
Kako više nije mogla slušati glasine sa svih strana, ustala je od stola ne doručkovavši. Krenula je prema bolničkom krilu. Polako je otvarala masivna vrata koja su vodila u nj. Bojala se pogledati u prostoriju pošto nikada nije voljela išta vezano uz bolesničke sobe i vidare. Lice joj je obasjala blaga sunčeva svjetlost koja se jedva probijala kroz snažno nabijene zastore. Pored Samanthinog kreveta, na drvenoj je stolici sjetio uplašeni Marco. Snažno ju je držao za ruku dok su mu se oči caklile kao nikada do sada. Rebecca je poželjela poletjeti, zagrliti ga i uvjeriti da će sve biti uredu, ali nije smjela. Na vrhovima prstiju mu se približila, tiho dišući.
- Ozdravit će.- konačno je prozborila na što se on okrenuo
- Ah, ti si Rebecca. Nadamo se najboljem. Madam Pomfrey je rekla da je imala mnogo sreće jer je mogla proći i dvostruko gore.- reče joj
- Sve je to iza nje, proći će, kao i sve ostalo u životu.-
- Rebecca, puno ti hvala. Nisam mogao nikada očekivati da ćeš joj baš ti dobrovoljno spasiti život. Hvala ti još jednom.-
- Ipak mi je ona mlađa sestra, a čemu starije sestre služe?- rekla je nekako da pritiskom u grudima. Marco je ustao te joj se približio na vrlo malu udaljenost.
Nedostajala joj je njegova blizina. Dugo su gledali jedno u drugo ne znajući što reći. Malo je nedostajalo da im se usnice ponovo dotaknu, no Rebecca je kažiprstom lagano odgurnula njegove od svojih. Stala je na prste te ga poljubila u čelo i osjetila njegov prozračan miris.
- Čuvaj se, uredu?- rekla je napuštajući bolničko krilo zatvarajući vrata za sobom. Naslonila se na hladno drvo i uzdahnula dok joj je niz lice potekla suza.

nedjelja, 27.01.2008.

« Odavno već nisam mislio o tebi, među nama dani i godine stoje. Nikada te više pronašao ne bi, da se jučer nismo vidjeli nas dvoje. Stigao sam kasno, stajao na cesti i slučajno tebe ugledao tada, ni slutili nismo da ćemo se sresti.»

Priznajem, Tolkien je bio preveliki zalogaj za mene. Jednostavno mu nisam dorasla. Još moram mnogo vježbati, a do tada se držim dobrog starog Hogwartsa.
Previše ga volim da bih ga samo tako zapostavila. Zaboravite na ovu priču koja ima korelaciju sa LOTR-om. Kao da je nije ni bilo…




Užarena se lopta izdigla iz Crnog jezera kao znak početka novog dana, novog lista knjige od 365 stranica. Negdje u daljini nazirali su se crni oblaci koji su prošle večeri područje Hogwartsa zasuli kišom. Maleni su vrapci stali kljucati po staklu jedne od gryffindorskih spavaonica. Djevojka kestenjaste kose se okrenula na lijevi bok i još dublje zaronila ispod pokrivača pokušavši pobjeći prvim zrakama sunca. Iako je u Hogwarts stigla tek jučer, Rebecca je imala osjećaj kao da je ovdje već čitavu školsku godinu. Danas ju je očekivao prvi nastavni dan na petoj godini Hogwartsa. Iako se većina učenika sjeća svoje prve večeri, Rebecca je bila iznimka. U sjećanje joj se jedino urezao stari klobuk koji se dvoumio između Ravenclawa i Gryffindora. Da ju je svrstao u Ravenclaw vjerojatno bi gadno pogriješio jer biti u istom domu, zajedno sa svojom polusestrom s kojom imaš dobre odnose kao Amerikanac i Rus nije najpoželjnije stvar na svijetu.
Rebecca je imala osjećaj kako su ohlađene sunčeve zrake dodirivale njezino lice te je ustala uz tople postelje nerado dočekavši jutro. Lice je osvježila hladnom vodom i u red dovela dugu smeđu kosu koja je nakon neprospavane noći izgledala poput ptičjeg gnijezda. Neobično je bilo to što je za promjenu odjenula školsku uniformu, a ne jednu od njezinih elegantnih kombinacija. Ogrnula se crnom pelerinom i obula cipele, te se na petama nečujno spustila niz stepenice društvene sobe. U kaminu se žario posljednji plamen prošlo večerašnje vatre dok je na stolu već bio odložen novi primjerak Dnevnog proroka. Polako je odškrinula ulazna vrata društvene prostorije i zakoračila na pust hodnik. Prolazila je mimo usnulih slika koje se začudno nisu kretale i skamenjenih viteških oklopa. Sve je bilo tako zastrašujuće mirno. Čak nije čula ni Peevesove usklike. Osjetila je topao dodir snažne ruke oko svojeg lijevog zapešća . Nepoznata ju je sila povukla u stranu. Nije se usudila vrisnuti. Našla se u samotnom hodniku koji je vodio nikamo, oči u oči s Marcom, mladićem dubokih plavih očiju i nestašne tamne kose.
- Preplašio si me, srce mi je zamalo otkazao.- pokušavala je doći do zraka polako se primirujući naslonivši se na kameni zid
-Oprosti, ali znam da drugačije ne bi željela razgovarati sa mnom- reče prilazeći joj sitnim koracima
-Da, imaš pravo. Tko kaže da ću sada htjeti razgovarati s tobom? Marco, ono je bila pogreška, nismo smjeli koliko god ja nju mrzila i koliko god mi je ona uništila život nije bilo uredu.- podigla se sa poda gledajući ga s prijezirom
- Ne, nije bila pogreška. Sve što trenutno želim si ti i ništa više- reče tužnim glasom
-Žao mi je, ali morat ćeš se zadovoljiti mojom lošom kopijom, Samanthom- odbrusila mu je i nestala iza ugla te pošla prema Velikoj dvorani. Situacija je bila mnogo složenija nego što mislite. Rebeccini roditelji su se upoznali još u Hogwartsu i nakon svog školovanja su se odlučili posvetiti bezjačkom životu te su upisali studij, gdje je nedugo zatim Rebeccina majka ostala trudna bez toga da je to znala. U međuvremenu su se njezini budući roditelji posvađali i svatko je od njih pošao na svoju stranu. Nakon tri mjeseca razdvojenosti su se ponovo pomirili i u potpunosti ih je obuzela euforija za nerođenim djetetom, no pojavio se problem ; Rebeccin je otac u ta tri mjeseca imao kratku avanturu iz koje se rodila Rebeccina mlađa sestra Samantha. Bethany, Rebeccina majka mu je sve oprostila pošto se to ne bi moglo nazvati prijevarom te su nastavili svoj život. Nakon jedanaest godina Samantha i Rebecca su se srele u Hogwartsu i od prvog dana zamrzile jedna drugu pritom postajući neprijateljice. Samantha je oduvijek bila popularna Ravenclawka, smotala bi svakog dečka i savršeno je igrala metloboj dok je Rebecca bila Gryffindorka i umjetnička duša . Nije imala veliki krug prijatelja, no bilo je onih kojima je u potpunosti mogla vjerovati ; Hanna i Jake su bili njezini oslonci. U veselju i tuzi, uvijek su bili uz nju i nikada je nisu iznevjerili. Iako je znala da se njezini roditelji vole uvijek je u njezinu srcu stajala ta mrlja tuge koju je Samantha svakom prilikom izazivala. Na četvrtoj godini Rebeccin je pogled osvojio Marco, godinu danas stariji Ravenclaw. I sve bi bilo uredu da se nije umiješala Samantha i osvojila ga poput kakve tvrđave u krvavom ratu. Rebecca je bila nemoćna. Iako joj je bilo veoma stalo do njega odustala je. Sve dok se na kraju školske godine ona i Marco nisu zbližili. I jednostavno se dogodilo ; taj poljubac, ničime izazvan poremetio je tijek. Samantha za to nikada nije doznala, a Rebecca se nada da niti neće. Barem ne tako skoro.
Stigla je do gryffindorskog stola koji je brujio poput pčelinje košnice. Sjela je nasuprot Hanne i dohvatila vrč. Samanthin pogled prijezira ubadao ju je s druge strane ravenclawskog stola.
-Gdje si ti do sada? Znaš da ne volim sjediti sama, tada me hvata onaj zastrašujući osjećaj da ću zaskočiti nekoga- reče Hanna
-Oprosti zadržala sam se, nikako nisam mogla posložiti pletenicu na pravo mjesto- slagala je u djeliću sekunde
-Da, baš ; sigurna sam da ste ti i Marco izmjenjivali tjelesne tekućine- reče Hanna žlicom prebirajući po žitnim pahuljicama
-Hanna! Možeš li još glasnije? Ne, nismo razmjenjivali ništa osim riječi-
-Iako ti ne bi imala ništa protiv da ste razmijenili išta više- pridružio im se Jake
- Vas dvoje niste normalni. On je dečko moje polusestre i točka. Zaboravite na ikakvu šansu da među nama bude ičega- ljutio će Rebecca
- Ipak, ti mrziš Samanthu- reče Jake uzimajući Dnevni prorok
- Dosta! Ne mogu vas više slušati!- ljutito je ustala od stola, zgrabila torbu i odmarširala kroz vrata Velike dvorane te se zamalo zaletjela u zbunjenog Harrya koji se osjećao kao u filmu zameo ih vjetar. Iako nije bila ravnodušna prema Marcu nije željela to otvoreno priznati jer Rebecca se nikada ne zaljubljuje pa tako ni ovo neće biti iznimka. Njezino srce nije na prodaju poput koje kakve lutke u izlogu trgovine s igračkama.

subota, 05.01.2008.

"Mi stojimo na rubu svijeta i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći."

Prije godina tisuću, na Zemlji bijaše kraljevstvo Elbereth. Ono jedino pod svojim skutima ujedini ljude, vilenjake i patuljke. Njihovim zajedništvom vladaše prsten kakvog nikada prije zemaljsko oko ne vidje. U hladnom kamenom dvoru stolovaše obitelj kraljevska . Kralj bijaše Gilthoniel , sin Gildorov , Eowyn kći Elrondova te njihova kćer Raewyn vješto upravljaše sudbinom Elberetha, sve dok se tamni oblak nad kraljevstvo nije nadvio. Tama se željela prstena domoći i vladarom novim postati. Munje rata sijevaše u to vrijeme. Ljudi su umirali ,a dani prolazili. Na posljetku padoše i kraljevski dvor , no prstena zlo ne pronađe. Negdje ispod ruševina kamenih, svijetlo nada skriveno je od svijeta bilo. Prstenom zaštićen prolomio se dječji plač. Čudom preživjela ulogu je dobila ; da svijet pomoću prstena ponovo ujedini.

* * *
Rebecca je snažno zamahnula rukom neposredno ispred lica dviju djevojka ,a njih dvije kao da su se upravo probudile iz čudnog zna. Sneno je pogledaše zbunjenog pogleda. Vatra je u kaminu polako razbijala napetost u zraku koja je bila sve jača time što niti jedna od njih riječi nije progovorila. Haley je ustala, duboko udahnula i zastala ispred kamina. Riječi su joj polako sišle sa usana.

- Kako ti je uspjelo? Za čaroliju ti nije bio potreban štapić-
-Rekoh vam da nisam obična čarobnica. Ova obitelj iz sna, je zapravo moja obitelj-
- Rebecca , ali to nije moguće. Radnja ove priče se zbiva prije više od tisuću godina!- podigla je obrvu Lana u nastojanju da se uvjeri da to nije istina
-Postoji kvaka ; Elbereth je drugi svijet u kojem se ljudi još uvije bore lukom i strijelom i žive u drvenim kućama. On zaostaje tisuću godina za ovim svijetom. Elbereth se nalazi na rubu stvarnosti, točnije u Međuzemlju. – objasnih
- Znači tvoji se roditelji zovu Eowyn i Gilthoniel?- upitala je Haley
-Ne, zvali su se. Da pojasnim : oni su umrli kako bi se rodili u današnje vrijeme dok sam ja preživjela zahvaljujući prstenu . Danas se oni pak ničega ne sjećaju. Čak nisu ni čarobnjaci. Obični su bezjaci.-
- Po tome ,ti imaš tisuću godina? Kako to da si još uvijek živa?- začuđeno će Lana
- Ja imam tisuću vilenjačkih godina tj. šesnaest ljudskih. Oni imaju drugačiji način računanja vremena. Mi ga računamo prema Suncu ,a oni prema Mjesecu. Raewyn , tako se zovem u Elberethu. Za vas sam samo Rebecca.-
- Što se dogodilo s prstenom? Gdje je on danas? Tko je zapravo tama?- hrpa je pitanja navirala u Haleyinu glavu, no bez odgovora.
- Prsten je izgubljen, nitko ne zna gdje je, no kada bi ga netko pronašao ,a bio bi zle čudi to ne bi bilo nimalo dobro. Tama je Sauron ,zajedno sa svojom vojskom. Nešto kao u vašem svijetu Voldemort.-
-Vašem? Pa i ti živiš ovdje.- reče Lana
-To je točno ,no ja živim ovdje s određenom ulogom. Moje je mjesto u Elberethu kao jedina prijestolonasljednica. Ovdje sam kako bih pronašla prstne prije nego što bude prekasno.-
- Očito da je taj prsten moćan, no čemu on zapravo služi?- upita Haley polako e približavajući Rebecci
- Tko posjeduje prsten može vladati kraljevstvom vilenjaka, patuljaka i ljudi . Nažalost time što ne postoji vlasnik prstena , postoji razdvojenost između njih. Oni su u Elberethu ograđeni zidinama i ne poznaju zajedništvo. Jedini način da ponovo žive u skladu je da se pojavi pravi vladar s prstenom tj. ja ili da se prsten uništi u gori Mordor do koje je veoma opasan i dug put preko tisuću oraka .-
- Zvuči nevjerojatno…Zaista…nemoguće…- reče Lana
-Ovo sam vam rekla, zato što vam vjerujem i zato što mi treba još osoba koje će mi pomoći kada zatreba.- rekoh im
- Naravno ,možeš računati na nas.- složile su se obije sa osmijehom na licu ni se sluteći koliko je ovo zapravo ozbiljno, da to nije bajka za laku noć već moja realnost.


* * *

Rebecca je sjedila za gryffindorskim stolom u Velikoj dvorani lijeno listajući lagane stranice u potrazi za nečim zanimljivim. Njezina je prilika bila nagnuta na lakat lijeve ruke. Pletenica duge smeđe kose joj je pala sa ramena dok su joj noge virile ispod crnog baršunastog haljetka. Pelerina je bila zabačena unatrag ,a crvene su se cipelice svijetlile na blagoj svijetlosti. Učenici su prolazili pokraj nje kao da ne postoji, kao da su predosjećali da je drugačija od ostalih. Djevojke koje su prolazile tiho su šaputale u njezinoj blizini i hitro prolazile. Do nje je sjela djevojka imenom Hanna , koju je poznavala još od djetinjstva pošto žive u istoj četvrti. Usne su joj bile crvene poput rujanskog vina ,a kosa svilenkasta kao rijetko čija. Uplašeno ju je pogledala.
- Ponovo ti je nabujala krv u žilama?- upitala ju je Rebecca ne skidajući pogled sa Hanninog mliječnog lica
- Ne mogu si pomoći. Još nisam navikla na sve te promijene. Imam osjećaj kao da ljudi predosjećaju da sa mnom nije nešto uredu. Bojim se svakog novog dana provedenog ovako, kao vukodlak.- prošaptala je
-Ako te itko može razumjeti onda sam to ja. Ponekad se pitam da li je sve ovo uzalud kada ionako u Elberethu ne znaju da sam živa. Nisam sigurna mogu li ja to sve podnijeti na svojim leđima. Prevelik je to teret.- uzdahnula je
- Da je to za tebe prevelik teret, ne bi ti dodijelili tu ulogu. Ako si ti jedina koja ih možeš spasiti, onda učini to- ohrabrivala ju je Hanna
-Sve će biti uredu, vjeruj mi – čvrsto je zagrlila Rebeccu
Zajedno su ustale od stola te se zaputile na predavanja. Potpetice Rebeccinih cipela činile su je za dva prsta višom od Hanne koja je na svojoj godini bila jedna od najnižih djevojaka. Prolazeći pokraj ravenclawskog stola Rebeccin se pogled susreo sa pogledom jednog od učenika Ravenclawa koji je bio u krugu najboljih prijatelja te se zajedno sa njim smijao. Kravata mu je bila precizno svezana dok je njegova kosa u potpunosti odudarala od urednosti. Crne su vlasi stršile svuda naokolo dok su duboke plave oči nepomično pratile Rebeccin hod.
- … i tako su vjerovali ili ne Topnici izgubili, a ja sam sav svoj džeparac uložio u njih. Tko će mi reći da ovdje ima pravde?- bunio se David koji je upravo završavao prepričavanje metlobojske utakmice na kojoj je bio ovo ljeto
-Samo se nadam da neće izgubiti sljedeće kolo jer bi im tada prijetilo ispadanje iz lige, zar ne Marco? Marco? – obraćao se Michael plavookom mladiću koji u tom trenutku nije bio psihički prisutan
- Da ,da, ovaj , naravno. – zbunjeno se trgnuo
- Stari kužim ja da ti se ona koka sviđa ,ali Merlina mi metloboj je najvažnije sporedna stvar na svijetu- zaključio je David
- Osim toga, koma , u pravu si se zagledao. To je Rebecca , nova Gryffindorka na šestoj godini. Patil mi je rekla da je veoma čudna i da je strahovito nadarena za magiju. Kaže kao da joj je čarolija u malome prstu. Također mi je rekla da je većina cura baš i ne podnosti zbog njezinog načina odijevanja. Smatraju da ono nije primjereno radu u školu, a Lavender je rekla Padmi koja je rekla Patil da Rebecca izvrsno svira klavir . Poput Mozarta čak…- Peter se čini sasvim upućen u Rebeccin život.
-Mozart? Tko je Merlina mi uopće on?- zbunjeno je djelovao David
-Mozart je vjerojatno najpoznatiji bezjački skladatelj na svijetu. Zvali su ga čudom od djeteta pošto je počeo skladati već sa osam godina. –mudrovao je Ernie
-Štreberu- provocirao je David u svom uobičajenom stilu.
- Pogledajte koliko je već sati! Zakasnit ćemo na Preobrazbu!- viknuo je Peter na što su svi poskočili od stola i žurno se zaputili prema učionici…

* * *

Većinu učenika koji su sjedili u tamnici činili su Slytherini koji su se neumjereno cerekali i izbijali neumjesne šale. Rebecca i Hanna su sjele što su dalje mogle od njih kako bi izbjegle nevolje što je zapravo nemoguće na Snapeovim satovima. Dvije klupe podalje od njih je sjedio plavokosi mladić podrugljivog osmijeha i zalizane kose. Rebecca je dobro znala da je bolje ne upuštati se u razgovor s njim.
Znala je da su njegovi roditelji pristaše Voldemorta kao vjerojatno i on sam. Tamnicom se prolomio prasak ; Snape je ušavši za sobom veoma snažno zalupio vratima te štapićem zatvorio izvore svjetlosti : prozore.
- Weasley da ste istog trena pospremili štapić jer sam siguran da vam neće tako skoro trebati- okrenuo se na peti i opasno se približio licem iznenađenom Ronu.
Rebecca je poskočila na mjestu pošto nije očekivala takvu reakciju.
- Vidim neka nova lica u razredu, nažalost. Svake se godine nadam da će se broj učenika smanjiti ili u najgorem slučaju ostati isti no on se naglo povećava. Vi ste zasigurno Rebecca, zar ne?- pokazao je na nju drvenim štapićem
-Mnogo sam čuo o vama. I iskreno mi je veoma žao što niste u Slytherinu. Mogli biste uspjeti u životu zbog onoga što jeste ,a ne zato što ste u školskim danima bili Gryffindor, no pustimo sada to. Vratimo se predavanju- reče ubrzano prilazeći katedri. Rebecca je znala da sa Snapeom neće biti šale.

* * *

Na kraju je prvog školskog dana hodnikom šetala sama. Kamene su se ploče gubile pod njezinim koracima to je Rebecca gledala uokolo. Sve je ovo za nju bila još jedna pustolovina . Ovaj put je bila daleko od kuće ,prepuštena sama sebi. Na svoje veliko iznenađenje je u jednoj od učionica pronašla klavir. Sjela je i počela prebirati po crno-bijelim tipkama koje su odašiljale čarobnu melodiju koja je tekla poput potoka. Zauzeta sviranjem nije ni primijetila kako više nije sama.
- Znači glasine su istinite; zaista sviraš klavir poput kakvog umjetnika – reče joj nepoznati muški glas. U trenu se okrenula i ugledala već poznate oči za koje je vjerovala da nitko ne može zaboraviti pa tako ni ona .

ponedjeljak, 31.12.2007.

«Ja sam ostavila šum, svjetla i ljude, bježim pognuta pokraj mrtvih kuća.

Opet me puklo ; počinjem priču iz početka. To je jedini način da iskoristim ideju koja mi je trenutno u mislima. Ovo više neće biti samo obična HPFF priča već će sdržavati i elemente LOTR-a. . Ako netko želi u priču neka se odmah javi kako bih ga mogla odmah ubaciti, prije nego što počen razrađivati temu. U boxu su već neki blogeri koje sam svojom voljom ostavila.Nadam se da će vam se svidjeti :) I naravno Sretna Vam Nova godina . Bilo je lijepo družiti se s vama ove godine ,a ja se nadam da će i u buduće biti tako ;)




Svaka priča, sretna ili tužna počinje s onim otrcanim i već pomalo dosadnim, ali i slavnim « Jednom davno…». No ne i ova. Zašto bih morala oponašati svoje kolege kada priča i bez te jedne rečenice može uspjeti? Samo postoji jedan maleni problem : svoju ulogu i scenarij ove priče nisam odabrala ja već netko drugi umjesto mene, nažalost, ali unatoč svemu ja ću ispasti kriva za sve nesretne i sretne događaje koje ćete čitati. Kažu da samo sami krojači svoje sudbine, da ona nije zapisana u zvijezdama kako kažu proročice, ali ja sam poseban slučaj.
Neke se stvari jednostavno nisu smjele dogoditi niti sam ja htjela da se dogode, no kao što već rekoh ne odlučujem ja. I zbog toga mi je veoma žao. Nisam željela nauditi nikome, jednostavno se dogodilo. Oprostite mi…

* * *

U mojoj se glavi stvorilo tisuće slika iz prošlosti, tisuće isplakanih suza, tisuće prolivenih kapi krvi i tisuće poklonjenih života kako bih ja živjela, no to je nanijelo još veći teret na moju dušu. I već šesnaest godina živim s tim, iz dana u dan sa mržnjom u dubini duše. Slikovnicu u mojoj glavi prekinulo je zvonjenje budilice koja je neumoljivo pozivala na ustajanje. Nesigurno sam otvorila zelene oči dok su se slapovi moje duge kose razlijevali po pahuljastom jastuku. Bojala sam se ustati, bojala sam se što mi današnji dan nosi. Pogled mi je zastao na fotografiji sretne obitelji, muža i žene zajedno sa malenom djevojčicom. Neka me čudna sila natjerala da se pokrenem i poklopim tu veselu fotografiju koja se nikako nije uklapala u moju svakodnevnicu. Zastala sam ispred velikog ogledala u kutu sobe i pogledala u nj. Nisam vidjela ništa, ništa osim izgubljena pogleda sebe same kako vrišti i traži pomoć. Škripanje stepenica je označilo moj prvi korak ka blagovaonici.
Za stolom je sjedio moj otac sakriven iza raširenih novina dok je mama dolijevala čaj u svoju šalicu gledajući kako oblačići pare odlaze u visine. Mrko sam sjela i dohvatila tost te ga namazala pekmezom i otpila gutljaj čaja kao i svako jutro.
- Rebecca dušo, uzmi još hrane, trebat će ti snage za današnje putovanje- brinula se majka po već tisućiti put u mom životu
- Kada bih bila gladna uzela bih više, ali svejedno hvala- nastavila sam po svome
- Veseliš li se odlasku u Hogwarts? To je jako dobra škola, ako ne i najbolja u ovom dijelu svijeta. Trebala bi ti biti čast što ćeš se tamo školovati- mudrovao je tata
-Da , naravno…-
-Rebecca ,muči li te išta?- zabrinuto je upitala mama
- Možda…Ma jednostavno zaboravite. – ustala sam od stola i krenula prema svojoj sobi spakirati posljednje stvari prije odlaska u Hogwarts.

* * *

King Cross je bio poput košnice, a umjesto pčela njime su žurno hodale horde učenika kako ne bi zakasnile na polazak vlaka. Probijala sam se kroz tu silnu gužvu vukući za sobom kovčeg . Roditelji su odmah nakon doručka odjurili na posao i jedva snašli vremena da me odvedu do kolodvora. Hogwarts Express je strpljivo čekao na svome mjestu. Duboko sam udahnula i ušla u pretrpani vagon u nadi da ću pronaći kupe samo za sebe. Nakon dužeg traženja smjestila sam se u jedan jedini koji je zjapio prazan. Očito da ovi učenici ne vole samoću. Sjela sam i odahnula te pogledala kroz prozor i pratila slike krajolika kako izmiču i nestaju u daljini.
Začula sam tiho kucanje na staklenim vratima kupea. U kupe su ušle dvije djevojke , jedna sitnog stasa, velikih očiju, dok druga nešto višlja duge tamno smeđe kose.
-Oprosti, jesu li ova mjesta zauzeta? Svi ostali kupei su puni pa smo mislila…- zbunjeno mi se obratila niska djevojka
- Ako ih vi zauzmete bit će vaša, a ako ne… Ostat će zjapiti prazna- odgovorih
- Ajde Haley, sjedni- reče joj djevojka duge kose
- Hvala ti puno, ja sam Haley ,a ovo je Lana. Ti si nova ili se varam?- zvučala je poprilično ljubazno dok sam se ja i dalje držala hladno poput sante leda
- Ne varaš se, ja sam Rebecca i krećem na šestu godinu- mrzovoljno sam odgovorila
-Koju si školu prije pohađala?- zanimalo je Lanu
-Niti jednu, imala sam privatne učitelje- vješto slagah dok se u njezinim očima mogao nazrijeti pogled « još jedna od bogatih derišta». Zagledala se u moje crvene cipele na petu.
- Zaista je neobično vidjeti djevojku naših godina da nosi ovakve cipele, ali nemoj se na to uvrijediti, nisam mislila ništa loše jer zaista su lijepa- reče Lana
-Uvijek sam bila drugačija ,a čini mi se da će tako i ostati- odgovorih
Kišne su kapi dodirivale zamagljenje prozore dok je za nama zaostajala para lokomotive. Ja zapravo nikada nisam imala privatnog učitelja ,niti sam pohađala čarobnjačku školu ,već mi je talent za magiju bio usađen tijekom rođenja. Naime, moja je majka bila vila, a otac čarobnjak. Pošto je vilama taj talent prirodno usađen, ja sam ga naslijedila od mame. Zasigurno se pitate zašto su bili vila i čarobnjak , kada su to i sada? Ne , nisu zahvaljujući meni…

* * *

Sjedila sam zbunjeno u kabinetu profesora Dumbledora koji je ujedno i ravnatelj Hogwartsa. Na glavi mi se nalazio prašnjavi i otrcani šešir koji je trebao odrediti moj mjesto u ovoj školi , moj dom.
- Nisam se nikada nadao da ćemo se nas dvoje susresti…- započeo je
(« Ja još manje…»)
-Vjerujem vam na riječ milostiva, vidi se da imate liniju McOwenovih. Kamo bih vas mogao staviti. Bili biste odličan Ravenclaw…-
(« Samo sanjaj, nikad.»)
- Imate talent mudrosti gospođice, ali ipak vaša prošlost previše djeluje na vas..-
( « Prestani više kokotati i smjesti me gdje zaslužujem.»)
- Stavljate me na veliku kušnju kakvu nisam imao još od malog Pottera-
(« Postoji bitna razlika ; ja nisam mali Potter «)
-Naravno da niste niti ćete ikada biti, no čini se da ćete morati zajedno dijeliti dom. Gryffindor.- reče konačno naposljetku. Ustala sam i krenula prema ulazu kada me zaustavio profesor Dumbledore.
-Rebecca , kako su vaši roditelji?- upitao me nenadano
- I dalje se ne sjećaju prošlosti što zaista boli. Žive kao obični bezjaci ne znajući da su jednom bili dio svijeta čarolije. To me zaista boli- otkrih mu
- To se vidi na vašem licu, ta gorčina, no ne zamjerajte im .-
- Ne zamjeram im ,već krivim sebe. Zbog mene je pao Elbereth.-
- Nemojte tako, niste vi krivi, takva je bila sudbina.-
-Ne slažem se s vama. To se moglo spriječiti. Mogli su spriječiti Voldemorta u njegovom naumu samo da su malo pažljivije čitali između redaka, no nisu. I što je danas ostalo od Elberetha ? Prah, pepeo i tisuće izgubljenih duša…-
- Vi ste bili samo maleno dijete kada se to dogodilo, vi nemate veze s time-
-Možda jesam bila samo maleno dijete ,no to zasigurno nisam danas. Danas je došlo vrijeme osvete, moje vraćanje duga i nadam se da ćete biti uz mene- rekoh
- Naravno, sada možete poći prema spavaonicama. Laku noć- otpustio me

Nekoliko trenutaka kasnije…

Snažno sam zalupila vrazima spavaonice tako da sam uznemirila ostale djevojke. Žurno sam krenula prema krevetu i sjela. Pogledala sam u pod ,a zatim u Lanu i Haley. Nisam znala mogu li im vjerovati, no možda je vrijedilo riskirati.
- Haley, Lana meni je jako žao…- rekoh
-Ali zbog čega?- upitala me Haley ustajući sa postelje
- Zbog toga što sam vas u vlaku tretirala kao posljednje smeće-
-Ah bar je priznala…- puhnula je Lana u prazno
-Lana! Kako možeš biti takva!- povisila je ton Haley
- Uredu je Haley, nije rekla ništa pogrešno, no stvar je u tome što nisam bila posve iskrena prema vama ,a vi ste se zbilja trudile biti ljubazne prema meni- priznah
- Ma zaboravi na to, sutra počinjemo otpočetka ,kao da se ništa nije dogodilo- sjela je kraj mene Lana i uputila mi snažan osmijeh od uha do uha
- Uredu ,ali prije toga morate znati da ja nisam obična vještica –rekoh što je skinulo osmijeh sa Laninih usana te navuklo zabrinjujuću masku. Haley je pogled usmjerila u pod ne znajući kako bi reagirala.

Nastavit će se…

subota, 22.12.2007.

Life is a mistery, everyone must stand alone. I hear you call my name and it feels like pray.

boomp3.com


Tjedan dana kasnije sam sjedila na bijeloj klupi, odjevena u onu crnu haljinu koju sam promatrala i željela tjednima , no nisam bila previše sretna nakon što sam je dobila. Naime sjedila sam na groblju okružena tisućama mrtvih duša koje su napustile ovaj svijet ,a među i njima moja majka. Nasreću bila je samo jedna dobra stvar u tome. Onoga dana kada sam se otišla opiti u Merlinov rukav, vratila sam se u stan, ispričala sam se njima oboje zbog svoje reakcije, da znam da su mi samo kao moji roditelji željeli pomoći te sam odlučila Georgeu tj. tati pružiti šansu dok sam mami sve oprostila. Mama je Georgeu rekla da uzme crvenu kutiju koja se nalazila u ormaru. Ugledala sam ogromnu ,no tanku crvenu kutiju sa velikom zlatnom mašnom i porukom na njoj : Za moju zlatnu djevojku, mama! Drhtavim sam rukama otvorila kutiju i ugledala skupu crnu haljinu. Zahvalila sam se na što su me natjerali da je probam. Bila je kao sašita za mene. Moja sreća je nestala tri dana kasnije kada je mama rekla svoje posljednje riječi : George pazi na nju .Rebecca volim te.- i izdahnula. Snažno sam je zagrlila i molila da se probudi ,no nje više nije bilo. Satima sam plakala nad njom, nisam je željela pustiti. Čak sam i noć probdjela uz svijeću i molila za nju. Bilo mi je veoma teško, iako mi kroz život nije pokazivala onu pravu majčinsku ljubav puno mi je značila. Na dan posljednjeg ispraćaja okupilo se mnogo ljudi i više no što sam očekivala, a među njima i Albus Dumbledore. Cijelo sam popodne nakon pogreba sjedila uz njezin grob koji je bio prikrit mnoštvom bijelih ruža i orhideja koje su bile njezino najdraže cvijeće. Zamišljeno sam gledala poruku upisanu na spomeniku :» Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova». Na svom sam ramenu osjetila očevu ruku koju sam snažno stisnula uza se. Znala sam da je vrijeme da krenemo ,no nisam je željela ostaviti. Ustala sam i tiho rekla : Zbogom majčice, čuvaj me. Tata me zagrlio i zajedno smo pošli prema ulicama grada za sobom ostavljajući najljepšeg anđela kojeg smo ikada mogli sresti. Da mogu vjerojatno bi danonoćno tamo sjedila i vodila monolog sama sa sobom u nadi da me ona čuje. Ovo su vjerojatno dosada bili najteži trenutci u mom mladom životu.

* * *

Ušla sam u njezinu sobu i legla na njezin krevet. Osjećala sam se kao da je umro komadić mene, komadić moje duše koji se nikada neće vratiti. Tek sam tada shvatila koliko je volim.
Ispod jastuka sam napipala tvrd paketić koji je bio naslovljen na mene. Odmotala sam mašnu te ga otvorila. U njemu se nalazio pismo i ispod njega brončani medaljon sa urezanim slovom R i simbolom orla. Zaključila sam da ga je nemoguće otvoriti. Odmah sa ga stavila oko vata i stala čitati pismo koje je mama napisala prije smrti.

Draga Rebecca!

Vjerojatno u trenutku kada ti čitaš ove moje riječi ja više nisam sa vama. Zasigurno nisi očekivala moj odlazak tako skoro. Znam da nisam bila dobra majka i da se ne mogu pohvaliti svoj postupcima, no želim da znaš koliko da volim . Da izbrojimo sva zrnca u Sahari to ne bi bila dovoljna mjerna jedinica moje iskrene ljubavi. Ne želim da budeš tužna. Nemoj plakati. Suze nikome neće pomoći jer tuga dolazi kasnije. Ja sam na sigurnom i više neću patiti od bolesti. Moja bol je nestala stoga neka nestane i tvoja. Nisam vrijedna tvojih suza. Žao mi je što te neću vidjeti bijeloj vjenčanici kada ćeš se udavati za muškarca kojeg voliš niti ću biti uz tebe kada ćeš odgajati svoju djecu iako to neće biti neki veliki gubitak pošto se ionako na tom polju ne bi trebala ugledati na mene, stoga ti šaljem poruku, koju nosi kroz život :
Nije da se nešto ne usuđujemo napraviti zato što je to teško, nego je to teško zato što se ne usuđujemo to napraviti. Izgubila sam djevojčicu koja me pratila kroz moje život, ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.
Izgubila sam mnoge ljude koje sam voljela i koje još uvijek volim, ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti. Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem, ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav. Izgubila sam mnogo u životu, ali usprkos tom gubitku pokušavam dobiti. Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak.
Nije važno u kojem trenutku života se umoriš, ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovo krenuti. Ponovo krenuti znači dati sebi novu šansu, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije – VJERU U SEBE.
Ako želimo malo, malo ćemo dobiti. Ako čvrsto želimo najbolje, pozitivno i borimo se za to dobre će i doći u naš život. Otvorit srce novom životu ,novoj jer svi smo mi stvoreni da volimo više puta u životu jer smo i sami manifestacija ljubavi!

S ljubavlju mama Mary!

Suze su prekrile žućkasti pergament koji sam držala u ruci. Odmah sam obrisala suze sa svog lica i nasmiješila se. Ona ne bi željela da sam tužna. Moram joj ostvariti tu želju. Sišla sam u kuhinju gdje je tata čitao New York Times. Primijetio je kada sam ušla i spustio novine. Zagledao se u medaljon oko mojeg vrata.
-Tvoja ga je mama stalno nosila kada je bila u Hogwartsu. Veoma se ponosila njime i time što je bila Ravencaw. Rekla je da će jednog dana svoje dijete nazvati imenom na slovo R kako bi i ono moglo nositi medaljon-
- U kojem si ti domu bio?-
- Ja sam bio Gryffindor ,baš poput tebe. Ljudi su govorili da više sličiš na mene nego na svoju majku. Što bi mogla biti i istina-
- I jest istina, imamo iste crte lica-
- Rebecca, ja više neću predavati u Hogwartsu. Pošto će se ubrzo otkriti da si mi ti kćer neću više imati tu ovlast. Vraćam se u ministarstvo-
-Tata što će biti sa mnom? Gdje ću ja sada živjeti?-
-Tvoja mama i ja smo se dogovorili da neće prodati ovaj stan, kako bi ga ti mogla dobiti u vlasništvo kada postaneš punoljetna, a do tada ti ostaju dvije opcije : možeš živjeti sa Weasleyijevima ili se možeš preseliti k meni i mojoj obitelji.-
-Obitelji? Ti imaš još jednu obitelj?- upitala sam
- Da, ženu Addison i sina Michaela, živimo u Londonu. Addison također radi u ministarstvu, a Michael je na šestoj godini u Hogwartsu, Ravenclaw.-
- Michael O' Malley? Narcisoidan ravencwski lovac je zapravo moj polubrat?-
-Uredu, priznajem Mike ima malo teži karakter ali…-
-Malo teži? Očito ne poznaješ dobro svoga sina. Žao mi je tata, no živjet ću s Weasleyijevima. Teta Molly me već odavno očekuje, no mogu dolaziti k tebi na praznike. Ipak ti imaš svoj život ,svoju obitelj ,ja se tu ne bih trebala miješati.-
- Rebecca i ti si moja obitelj!-
- Možda, ali samo krvno gledano. Vrijeme je da se vrati u Hogwarts- rekoh uzimajući maleni kovčeg u kojem su bile spremljene sve moje stvari.
- Vidimo se, tata- rekoh nestajući u plamenu zelene vatre stojeći u kaminu.




* * *

-Rebecca!- glasno je viknula Evelyn kada sam se našla u društvenoj prostoriji
- Hej društvo, nedostajali ste mi!- rekoh im
-Bex, nama je zbilja žao, zbog tvoje mame- reče Ron
- Naša iskrena sućut Becky- reče Norah
-Uredu je, barem sam otkrila da me je zapravo cijelo ovo vrijeme voljela na neki čudan način-
- Bex, moja mama je rekla da sada slobodno možeš biti kod nas, pošto nemaš gdje živjeti- reče Ron snažno me grleći
- Hvala ti rođače, već sam prihvatila njezinu ponudu iako nije jedina koja me pozvala- zvučala sam tajanstveno
-Kako to misliš?- upitala je Haley
-Profesor George O'Malley je zapravo moj tata. I ponudio mi je da živim s njim i njegovom obitelji ,ali ja sam odbila pošto on ima svoju obitelj ,a Richard iz Ravenclawa, metlobojski lovac je zapravo moj polubrat- pričala sam dok su me oni pratili širom otvorenih očiju
-Nevjerojatno ,kako si saznala?- zanimao je Norah
-Duga je to priča, nije vrijedna spomena. Neće nam više predavati obranu. Vjerojatno će Umbridgica doći na njegovo mjesto ako ne nađu nikog drugog- izvlačila sam se
- Vjerojatno si veoma umorna da pođemo s tobom u spavaonicu?- predložila je Samantha
- Malo odmora mi zasigurno ne bi bilo na odmet –rekoh
Ponovo sam se našla na svom krevetu. Djevojke su se ponudile da mi raspakiraju stvari ,a neka se ja samo odmaram jer je vremenska razlika uzela svoje. Pokrila sam se svojim bordo pokrivačem i ponovo osjetila mekoću jastuka.
- Skoro sam zaboravila Bex! McGonagallica nam je rekla da ti kažemo za Ponoćni bal ,za tri dana povodom Badnje večer ,a ujutro putujemo kućama- spomenula je Norah dok sam već bila u polu snu
- Hvala na obavijesti, no mislim da neću ići- rekla sam sneno
- Ah jasno nam je, samo smo željele da znaš- reče Evelyn
- Ma ne, nije to zbog moje mame već nije mi do plesa, osim toga nemam ni partnera. Uostalom tko bi mene pozvao na ples. Vjerojatno me svi smatraju jadnicom- rekoh
-Nikad ne reci nikad- namignula je Lana zatvarajući moj ormar.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.